Skeledžija za MS: Za ogroman broj oboljelih od šećerne bolesti kriv je sjedilački način života, ali i visoke cijene hrane

Trudnički dijabetes prema nekim procjenama pogađa oko 4000 trudnica svake godine, a rizici koje nosi za majku i dijete nisu zanemarivi. Prema odluci HZZO-a sve trudnice koje koriste i najmanje doze inzulina, ako njihov liječnik procijeni da je to potrebno, moći će dobiti senzore za praćenje glukoze na trošak HZZO-a, što već samo po sebi puno znači, smatra Skeledžija.

"Zašto? Dosad su imale trudnice koje imaju pravo na četiri ili više doza inzulina, a jako puno trudnica je u stvari, kao što smo vidjeli iz brojki, onih koje imaju samo jednu dozu inzulina ili uopće nisu na inzulinu. Znači, one imaju poremećene šećere, ali ne možemo ih baš nazvati dijabetičarke. E sad, one koje će biti doslovno na jednoj dozi inzulina ili na jednoj jedinici, kako mi to volimo reći, one će sada potpuno legitimno ostvariti pravo na senzore."

Odluka HZZO-a značit će sigurnije, ali i bezbolnije praćenje glukoze.

"Ono što je važno reći je da čak i osobe koje imaju, hajmo reći samo poremećen šećer, ali nisu na na inzulinu i njima će čak dijabetolozi, ako to procijene da je potrebno, moći napisati jednu jedinicu nekog inzulina tjedno i one će ostvariti pravo na senzore. Ono što je važno reći je da to i dalje neće biti ogroman trošak za HZZO zato što trudnoća traje devet mjeseci, pa prema tome, nakon toga tim trudnicama neće više biti potreban ni inzulin, niti će imati problema sa šećerom."

Poremećaji šećera u trudnoći ne pojavljuju se odmah, nego s vremenom, napominje naš sugovornik i pojašnjava kako funkcioniraju senzori.

"Senzor mjeri glukozu ne u krvi, nego u međustaničkoj tekućini koja se nalazi ispod kože, ne može u potpunosti zamijeniti mjerenje glukoze u krvi, ali praktički mjerite svake minute ili svakih pet minuta i to je potpuno bezbolno."

Senzori traju 14, 15 ili 10 dana, ovisno o proizvođaču, a umetanje je gotovo bezbolno i traje vrlo kratko, opisuje naš sugovornik.

"Nakon toga vi praktički zaboravljate da imate senzor na ruci. Taj senzor se u praksi stopi, on je veličine kovanice od dva eura otprilike i vi stvarno doslovce ne znate gdje se on nalazi. Bitno je samo da ga ne iščupate i on je toliko bezbolan, neosjetljiv, a cijelo vrijeme vaše podatke šalje na mobitel."

Inicijativa za uvođenjem ove mjere došla je iz HZZO-a, no brojne prije nje stigle su i iz Zagrebačkog dijabetičkog društva. Ostvarila se, među ostalima, njihova inicijativa prema kojoj od prošle godine sva djeca i mladi u Hrvatskoj koji se redovito školuju ostvaruju pravo na sve inzulinske pumpe bez doplate.

Skeledžija najavljuje i nove inicijative, a posebno je, ističe, sretan zbog postignuća vezanih uz unapređenje prava dijabetičara koji boluju od dijabetesa tipa 2. Njima je, napominje, prije nekoliko godina prepolovljen broj trakica za mjerenje glukoze u krvi. Sa 100 su dobili 50 godišnje, što je, upozorava, premalo za liječenje bolesti.

"Krajem prošle godine imali smo sastanak s ministricom zdravstva, Hrvatski savez dijabetičkih udruga i ministrica zdravstva je od nekoliko točaka koji smo iznijeli, jedna od onih koje su joj najviše zapele za oko je upravo ta da se tim ljudima ipak vrate ta prava i mi sad radimo dalje pritisak na HZZO, vičemo da je to potrebno vratiti. Naravno, ne može to samo zato što je ministrica rekla, koliko god ona bila moćna, pa se tu pojavilo i stručno dijabetološko društvo koje je poslalo službenu preporuku da se vrate tim ljudima prava na trakice."

Kada su u pitanju prava oboljelih od dijabetesa tip 1 ona su, kaže Skeledžija, usporediva s razvijenim zemljama i stvari tu dobro funkcioniraju. No kada je u pitanju dijabetes tip 2 situacija je drugačija i treba terapije učiniti dostupnijima tim ljudima, ističe.

"Njih ima jako puno, ali oni još uvijek imaju doplata na koješta. To su mahom ljudi starije životne dobi i tablete koje oni mjesečno uzimaju i čak i injekcije poput popularne GLP injekcije, koje njima stvarno pomažu ako zadovoljavu indikacije, to vam je sve onako iznad 10 eura doplata, pa malo jedno, malo drugo, tu se nakupi."

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Hrvatskoj sa šećernom bolešću živi oko 400 tisuća ljudi, kaže Skeledžija.

"A na to još dolazi čak i nešto veći broj onih koji ne znaju da imaju dijabetes, to bi moglo već biti 700.000 ljudi, tako da su to ogromne brojke i, naravno, što god vi želite učiniti za sve te ljude, to je kad se multiplicira s tim brojem, to su to su ogromni troškovi."

Na pitanje kako se prepoznaje dijabetes, Skeledžija navodi:

"Generalni simptomi su žeđanje, mokrenje, umor, čak ljudi slabije vide i tako dalje. Ono što je važno reći je da će se svaki od slušatelja vjerojatno prepoznati bar u jednom simptomu, ali to ne znači da ima dijabetes. Oni su puno intenzivniji kad govorimo o ovom klasičnom tip jedan dijabetesu, puno su intenzivniji."

Dijabetes tip 2 nastaje puno sporije, nastavlja.

"Simptomi su ovako nekakvi, ali su puno, puno blaži i ljudi piju malo više vode i žive dalje. To je veliki problem. Znači treba, ako smo stariji, ako bilo što sumnjamo nije zgorega otići provjeriti svoj šećer, jer što prije se otkrije dijabetes, blaže su intervencije, odnosno blaže su promjene, ne idete na inzulin, nego na nekakve tabletice, odnosno prvo se pokuša s prehranom i naravno onda možete duže živjeti bez komplikacija i s jednostavnim terapijama."

Kada je u pitanju mogućnost prevencije, dijabetes 1 se ne može prevenirati, dok se dijabetes tip 2 često se povezuje s debljinom, no ne i nužno, ističe naš sugovornik.

"Ako niste debela osoba, male su šanse da ćete razviti dijabetes tipa 2. To je činjenica. Ako ga i razvijete, ti simptomi i cijelo vaše funkcioniranje će biti neusporedivo lakše. Prema tome, hajmo biti aktivni fizički, paziti što jedemo, ne ići u slastičarne i u pekarne i već se puno toga može napraviti."

Za zabrinjavajuću statistiku Skeledžija najvećim dijelom krivi sjedilački način života.

"Većina poslova je danas takvo, krive su visoke cijene hrane. Znači, ako vi želite nešto kvalitetno pojesti, to će koštati jako puno. Ako ćete ići van jesti, puno će vam jeftinije i bliže biti otići u McDonald‘s, u KFC, na brzu hranu, nego sjesti u riblji restoran pa pojesti jednu oradu ili jadranske lignje s blitvom od koje vam šećer sigurno neće skočiti i teško ćete se udebljati."