Boris Trupčević za MS: Postoji samo jedna osoba koja nas prati kroz cijeli život, sve vrijeme, a to smo mi sami

Trupčević je istaknuo kako je prošao sve razine medija, od terena i tipkanja, do čelnih pozicija. Ipak, tvrdi da je nakon zasićenja imao brojne preokrete, od industrije ljepote, do menadžerske pozicije pa sve do glazbe. Kazao je i koji je uzrok promjena:

"To su užasno stresni poslovi, na kojima ljudi itekako plaćaju cijenu uspjeha i to najviše plaćaju u zdravlju. To jesu pozicije i poslovi koji čovjeka udalje od sebe. Osobno sam imao veliku potrebu se vratiti malo sebi, malo stati na loptu i u miru odlučiti kako dalje i što dalje sa životom."

Jedan od preokreta bio je i odlazak na hodočašće, a iako se ona uglavnom vezuju uz vjeru, Trupčević naglašava kako zapravo većina ljudi, konkretno u Camino de Santiagu, hodočasti iz nereligijskih razloga, a gotovo svi idu u nekoj duhovnoj potrazi. Kazao je zašto se on odlučio za hodočašće:

"Ja sam slučajno zapravo završio na Kaminu, bavio sam se nekoliko godina nordijskim hodanjem. Ta aktivnost mi je jako puno pomagala i u životu općenito i u poslu, zaljubio sam se u hodanje. I onda sam od prijatelja koji je išao na Camino čuo za to. To mi je bilo nešto neobično, zašto ideš hodati osamsto kilometara, što će ti to. Ali me zaintrigiralo."

Stavio si je putovanje na listu želja, a kada se pružila prilika, na njega je i otišao. Riječ je o tisuću kilometara prehodanih u 33 dana, nešto manje od maratona hodanja dnevno. Ljudi misle da je riječ o užasno velikom naporu, no Trupčević tvrdi kako to ne mora biti patnja, a tvrdi da je sve odradio bez i jednog žulja. Napor je neizbježan, a patnja je opcionalna, objašnjava Trupčević te dodaje da ni samoća nije problem, već nešto što preporučuje:

"Hodočašće je jedan jako dugačak razgovor sa samim sobom. Nekima to bude teško, meni zapravo ni mentalno ni u jednom trenutku nije bilo teško. Uživao sam. Ja sam jedva dočekao da mogu biti malo sam sa sobom. Zaista je korisno biti sam, biti u samoći, promotriti svoje misli. Upoznati sebe, prisjetiti se stvarnoga sebe. Svi smo mi malo otišli od sebe u suvremenom načinu života."

Ipak, ističe kako ima i društva. Drugi hodočasnici otvoreni su za razgovor, a što čovjeku treba, tvrdi, on na tom putu i dobije. Svi hodaju otvorena srca, bez maski i glume. U nekoliko kilometara šetnje s drugim čovjekom u Caminu, saznaš sve najintimnije tajne, koje i dijeliš, i vodiš duboko iskrene razgovore. Za samoću Trupčević kaže da je važna jer:

"Posvećuje se najvažnijem odnosu kojega imamo u životu, a to je odnos sa samim sobom. Kad malo bolje razmislimo, razni ljudi nas prate kroz život. Neki od rođenja pa do nekog trenutka, neki pred kraj života, neki igraju epizoden uloge, ali ima samo jedna osoba koja nas prati kroz cijeli život, sve vrijeme, a to smo mi sami. Mnogi ljudi, nenamjerno, zanemaruju taj odnos sa samim sobom."

U svojim knjigama, Trupčević hodanje i hodočašće, kao i koncept samoće, približava ljudima iz biznisa. Tvrdi, to je vrlo koristan alat za menadžere, poduzetnike i vlasnike kako bi se nosili sa preopterećenjem svakodnevnice. U samoći se rastereti um pa se lakše dolazi do rješenja problema koji su dio svakodnevnice, a to naziva čudom hodanja i nerazmišljanja.

"Zašto je to korisno? Zato što čovjek koji bolje razumije sebe će puno bolje razumijeti i druge ljude. Camino čovjeku da jednu duboku smirenost, daje mu jednu svjesnost na način da čovjek drugačije reagira odnosno promišljenije donosi odluke. A na rukovodećim pozicijama odluke su sve. Odluke su zapravo, posao i cijelo poslovanje zapravo ovisi o kvaliteti tih odluka."

Duboki rad na sebi pomaže ljudima s najvećim utjecajem, a promjena sebe na bolje dat će najbolju investiciju u poslovanju zbog veće motivacije ljudi, tvrdi Trupčević koji i na sebi vidi razliku u odnosu na predhodočasno djelovanje. Iako je uvijek njegovao ljudski pristup, motiviranje i odnos prema ljudima još se više razvio nakon tog iskustva. Ističe kako mu je život jako kontrastan - od člana punk benda sa poderanom odjećom, do biznismena u karijeri, a vjeruje:

"Tada, a i kroz čitavu karijeru, da je to jedan isti buntovnik koji živi u meni. Mislim da je u redu da čovjek kad je mlad, da bude buntovnik i idealist. To je prirodno, normalno i to je lijepa pozicija iz koje čovjek može sazrijevati, iz koje se može buditi u stvarnost i realnost. A kasnije u životu, zaista vjerujem da čovjek mora ostati idealist i postati, na neki način, aktivist."

Trupčević smatra kako čovjek, iako ne treba biti djetinjast, treba ostati dijete. Kako je i Antun Branko Šimić pisao o pjesnicima, "njihove oči, velike, rastu pored stvari". Tako i naš sugovornik ističe da ljudi trebaju biti radoznali i sretni novim učenjima. Na tom tragu, dodaje, kako i dalje prati medije, no konzumira ih u puno manjoj mjeri:

"Pratim ih selektivno i reducirano. Svjesno kontroliram kojim informacijama sam izložen. Koliko nas zagađuju raznorazne distrakcije, pa tako i vijesti, jer puno je negativnih vijesti. Pretjerano praćenje vijesti može biti toksično i loše za mentalno zdravlje. Ja sam to sada svjesno reducirao, da ostanem informiran, da znam što se događa u svijetu, a opet da nisam emocionalno angažiran."

Danas imamo eksploziju ponude, medijskog sadržaja je više nego ikada. Ipak, ističe Trupčević, velik je pad kvalitete, a živimo u eri propagande. Kao društvo gubimo zajedništvo, a svatko je u svom informativnom balonu. Proživljavamo informacijsko i podražajno zagaženje koje nas odvodi od nas samih i od naših najbližih što nije dobro za društvo.

"To je i prirodno. Ako se umoriš, moraš se odmoriti. Priroda funkcionira u ciklusima, pa isto tako ako mi trpamo toliku količinu smeća u svoju glavu i biće, moramo negdje imati i ispušni ventil. Moramo se vratiti u taj balans. Ako nemamo kontratežu tomu što smo izloženi to će jednostavno uzeti cijenu na naše zdravlje."

Na kraju, Trupčević se osvrnuo i na svoj angažman povezivanja kulture sa poslovnom zajednicom kroz Hrvatski glazbeni zavod, gdje je nedavno izabran kao poslovni direktor. Objasnio je koja je ideja iza tog projekta i kako funkcionira:

"To je institucija ogromne kulturne baštine i značaja koja je nažalost nastradala u zagrebačkom potresu, ali zgrada je zgrada. Ono što je moj posao je obnoviti poslovanje te institucije i moram reći da mi je to jedan predivan posao, potpuno novi svijet u odnosu na sve svijetove u kojima sam radio do sada."

Zaključio je kako je kao i hodanje, i glazba svojevrstan lijek. Pozvao je svih da se više posvete glazbi, jer može biti protuteža teretu svakodnevnice. Konačno je poručio svim ljudima da hodaju, budu sami i pronađu svoju važnost, smisao i osobu koja žele biti.

"Mi zaboravimo kroz teret svakodnevnice da smo sposobni za mnoge druge stvari i da imamo kapacitete unutar sebe koje zapravo i ne koristimo. Dakle, stavite sebe na prvo mjesto."