Cernogoraz za MS: Nakon olimpijskog zlata sve se promijenilo, otac je vrlo važna karika u mom uspjehu!

U mirnoj unutrašnjosti Novigrada ugostio nas je bivši olimpijski, europski, i aktualni svjetski prvak Giovanni Cernogoraz. U vitrinama Streljačkog društva „Gusar“ stotine su njegovih trofeja i medalja, no za Media servis se prisjetio svog najvećeg uspjeha - zlata iz Londona.

„Olimpijsko zlato mi je najdraže, to je san svakog sportaša, i samo nastupati, a kamoli osvojiti zlato. Pogotovo na prvoj olimpijadi. Mogu reći da je svjetsko zlato na drugom mjestu jer je konkurencija ondje puno veća nego na olimpijadi. Tamo je 130 strijelaca, a na olimpijadi 30. Konkurencija je strašna i puno mi znači ta svjetska medalja.“

Na pitanje što je sve u karijeri osvojio Gianni sliježe ramenima i s osmijehom skromno poručuje: "Teško mi se sada svega prisjetiti."

Ipak, tek s olimpijskim zlatom stigli su bolji uvjeti.

„Promijenilo se dosta jer prije nismo imali ni sponzora ni pomoći. Nakon toga došli su sponzori i puno je lakše trenirati i natjecati se. Prije sam radio kao konobar, tako da sam i radio i trenirao, a sada je puno, puno lakše.“

No pravo je pitanje - kako je uspio te 2012. godine kada je balansirao i posao i treninge uz vrlo skupu opremu za pripremu, kao i putovanja.

„Teško je bilo. Uvijek smo pitali i u gradu i neke firme. Malo ovdje, malo tamo - svaka pomoć bila je dobrodošla.“ A cijelo vrijeme uz njega je njegov otac, ujedno i trener - Valter Cernogoraz. On je, nezamjenjiva figura za Giovannija.

„Važno mi je i puno mi znači jer neke stvari tek sad vidim gdje griješim. Treba ti netko biti blizu da te gleda i da ti kaže gdje griješiš.“ O tome kako surađuju upitali smo i Giovannijevog oca koji je za Media servis simpatično poručio:

„Sada i on ima puno iskustva jer je prošao puno toga. Radimo skupa i konzultiramo se. Gledam da je on uvijek zadovoljan. Ujutro kad dođe na trening kad ga pogledam odmah znam koliko je sati, po boji lica. Onda se ravnam po tome. Ima i tenzija ponekad.“

Prisjetio se i kako je sve počelo, sada već davne 1996. godine kada su lovačka društva organizirala natjecanja:

„Nakon godinu dana smo vidjeli da bi moglo nešto od njega biti pa smo nabavili novu pušku jer je do tada pucao s lovačkom. Još nismo imali tu vrstu olimpijske streljane pa smo na treninge išli u Sloveniju i Italiju. 1998. godine smo izgradili prvu pistu pravu olimpijsku pistu jer bez toga nema pravih rezultata.“

Upitali smo ga o najvećem uspjehu njegovog sina:

„Na Olimpijadi smo se nadali da će ući u finale. Međutim on je ušao u finale i tamo se borio s Talijanom i Gianni je pobijedio u raspucavanju. San koji smo sanjali dugo godina se tada ostvario.“

A sada sanjaju novi olimpijski uspjeh. 40-godišnji Gianni poručuje da planira u disciplini trap ostati još dva olimpijska ciklusa, a u prvom mjesecu kreće u intenzivnije treninge za Pariz.

„Svi mi kažu Olimpijada - to izgleda kao da je to nešto vanzemaljsko. Ali to je natjecanje kao svako drugo. Normalno da ima svoju težinu i posebno je, ali sve treba napraviti isto. Netko možda sada više trenira ili radi nešto posebno, ali možda mu to smeta i ništa mu ne pomaže.“

U ovom sportu već je godinama, iznimno je fizički pripremljen jer osim koncentracije i fokusa, potrebno je biti u kondiciji i trenirati. Pušku koja teži nešto više od 4 kilograma digne i više od 400 puta dnevno.

„Što se tiče pucanja nije mi teže, ali ne mogu kao prije neke stvari. Nekada mi treba više odmor nego trening.“ A trening pucanja je 4 puta tjedno. Već u devet sati ujutro Gianni je na streljani s ocem, a puca se do podneva. Tada slijedi mala pauza i ručak, a poslijepodne se trening nastavlja. Ostalih dana u tjednu je u teretani.

"S godinama sam shvatio da mi je od izrazite važnost da se dobro naspavam prije velikih natjecanja", započinje Cernogoraz. Ipak, iako je jedini Europljanin koji se u povijesti sporta okitio olimpijskim, europskim i svjetskim zlatom - i dalje na natjecanjima dijeli sobu s kolegama iz reprezentacije.

„I sad uvijek je bio problem da nema novaca. I onda smo razgovarali s Zlatkom Matešom koji je rekao da će to riješiti i pomoći. To je neki minimum koji sportaš treba. Onda smo rekli Savezu to, oni su rekli da to nije istina. Kao djeca su.“

Na nedavnom svjetskom prvenstvu u Bakuu, Cernogoraz i Glasnović sami su platili jednokrevetne sobe. "Problem nije u Hrvatskom olimpijskom odboru već u Streljačkom savezu", ističe.

„Krivi ljudi su unutra. Rade krivo svoj posao. Svatko gleda svoje interese. Ne brinu za sportaše. Nemamo izbornika, imamo komisiju za leteće mete. U komisiji su neki ljudi koji vuku svaki na svoju stranu. Tu se navlače norme i dolazi do konflikta.“

Sa sinom se slaže i njegov otac, Valter.

„Ima sve. Ima dovoljno za pripreme, za municiju, za sve. Mi smo zadovoljni s Hrvatskim olimpijskim odborom jer su korektni i uvijek su na raspolaganju i uvijek pitaju. Sa Streljačkim savezom škripi. Moglo bi biti puno bolje, ali ne znam, mi se borimo.“

Njegova obitelj uvijek je iza njega, no upitali smo ga - može li se živjeti od ovog sporta?

„Nakon Londona da, ali moraš osvojiti neku olimpijsku medalju. Ako osvojiš svjetsku ili europsku to nije dovoljno. Moraš onda imati neki drugi posao blizu jer jednostavno ne možeš.“

U Londonu, kao i Bakuu jedanaest godina kasnije, otišlo se u raspucavanje gdje jedan promašaj znači oproštaj od zlata. Mirna ruka Cernogorza zasada nije zakazala stoga smo zaključili:

"Ako u Parizu dođe do raspucavanja - nema brige!"

„Pripremat ću se kao u uvijek, dat ću sve od sebe. Nadam se što manjem broju promašaja, ući u finale i onda je sve moguće.“

A koliko je sport uistinu težak, Giovanni i njegova obitelj pokazala nam je na streljani. Strojevi koji izbacuju mete vrijedni su 45 tisuća eura, a nabavili su ih uz pomoć HOO-a. Puška iz koje puca aktualni svjetski prvak vrijedi osam tisuća eura, a svaki metak stoji 40 centi. Cernogoraz nam je pojasnio da ih godišnje ispuca oko 30 tisuća što samo dokazuje koliko je sport skup. Koštaju ih i mete i putovanja, stoga je značaj sponzora - krucijalan.

Kada meta veličine manjeg tanjurića, izleti nevjerojatnom brzinom, Giovanni u djeliću sekunde, točnije u 6 desetinki, ispaljuje metak. Jedan promašaj na natjecanju može značiti i razliku između prvog i desetog mjesta, stoga je konkurencija - uistinu nevjerojatna. Pokazao nam je tehniku gađanja mete, no pogoditi objekt na toj udaljenosti u toj brzini, za amatera zaista izgleda kao znanstvena fantastika.