Menu

Psihologinja Buljan Flander za MS: Djeca osjećaju naš strah

ZAGREB - Jaki potresi, epidemija koronavirusa... Riječ je o situacijama u kojima i odrasli teško mogu ostati pribrani, a mnogi roditelji se pitaju - kako sve to objasniti djeci i ne prenijeti na njih paniku? O tome smo u Intervjuu tjedna Media servisa razgovarali s psihologinjom Gordanom Buljan Flander, ravnateljicom Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.

Iako se na prvi pogled čini da dijete nije doživjelo traumu, posljedice se mogu javiti kasnije, objasnila je psihologinja Buljan Flander.

 

 

 

"Nijedna situacija nije nenormalna. Normalno je da dijete u trenutku kad se događa potres ili cijeli taj dan - ne pokazuje nikakve reakcije. Ali za dan dva tri pet može početi mokriti u krevet, dolaziti roditeljima u krevet zbog noćnih mora, može ga boljeti glava, trbuh. Sve je to normalno, dajmo sebi dozvolu za emocije, ali i djeci. Ne smijemo minimalizirati, negirati djetetove emocije, posramljivati - Ti si veliki kako se možeš bojati i dolaziti mami i tati u krevet. Važno je dijete pitati kako se osjeća, kako bi saznali koje misli prolaze kroz djetetovu glavicu. Čut ćemo puno gore fantazije koje dijete ima ako mu nismo dali informacije, nego što je to realitet."

 

 

Kod djece predškolske dobi još nije razvijena apstraktna misao te im je teško razumjeti što je koronavirus. Treba im jasno objasniti, ali bez previše informacija.

 

 

 

"Dakle ako imamo dijete koje ima 3,4,5 godina, dijete je imalo nekakvu virozu, bilo je prehlađeno, dobro je povezati to s njegovom virozom ili maminom/tatinom. Ljudi kišu, kašlju, kao kad ti nisi išao u vrtić, ili kada su mama i tata bili bolesni. Treba povezati s nekom konkretnom situacijom i objasniti da je to virus koji brzo prelazi na drugu osobu, neki su putovali, neki se družili s osobama koje imaju virus i tako su ga dobili. I zato se sad ne smiju družiti s drugim osobama da ne bi prešlo na druge ljude."

 

 

Većina komunikacije je neverbalna, zato pred djecom ne trebamo glumiti.

 

 

 

"Posebno kad se vratimo na potres. Djeca su vidjela da smo se prestrašili i možemo reći; 'Joj i ja sam se prepao'. Isto tako ako vide na našim licima zabrinutost možemo reći; 'Da, ja sam isto zabrinuta, ali mi se možemo s tim nositi. Rješavat ćemo svoju zabrinutost da uspostavimo pravila: prat ćemo ruke, pazit ćemo da se ne družimo s nekim tko ima virus'. Uspostavit čim prije rutinu jer ona pomaže i nama a posebno djeci."

 

 

No, iz rutine su ipak izašli. Ne idu u vrtić i škole, a još neko vrijeme se neće viđati s prijateljima. Evo kako im nadomjestiti socijalizaciju.

 

 

 

"Putem modernih tehnologija se možemo družiti. Svakako to omogućiti i djetetu. Važno je i da nađemo posebno vrijeme za djecu i sada kada mnogi rade od doma. Treba naći vremena za dijete, igrati društvene igre i slično to djetetu daje osjećaj sigurnosti, a to je važno i za adolescente. Iako se smatraju odraslima, nikad obitelj ne nestaje iz njihova dometa. Preporučam da se druži jednako i s malom djecom i s adolescentima. Oni će to vrednovati i rado se toga sjećati."

nazad na vrh
Kako bi Vam omogućili bolje korisničko iskustvo te funkcionalnost svih sadržaja ova web stranica koristi kolačiće ( cookies ). Odabirom PRIHVAĆAM slažete se s korištenjem kolačića za koje je potrebna Vaša prethodna suglasnost, a za sve dodatne informacije pročitajte Politiku korištenja kolačića (Cookies Policy) ili Postavke kolačića.
Prihvaćam Ne prihvaćam